Književno djelo Mihaila Lalića, pisca čiju stogodišnjicu rođenja ovim skupom obilježavamo, predstavlja značajan i nezaobilazni dio crnogorske književnosti XX vijeka. Njegova poetika je bila u skladu s duhom epohe u kojoj je stvarao, na tragu Lukačevog tumačenja istorijskog romana i Sartrovog razumijevanja svrhe i smisla književnosti. Riječ je o autoru koji je svojim djelom na umjetnički snažan i upečatljiv način zahvatio najtraumatićnije momente crnogorske političke istorije, ukazujući snagom sopstvenog humanističkog opredjeljenja na tešku i često neizdrživu poziciju čovjeka u njima.
Borba protiv apsolutizma kralja Nikole, počeci parlamentarizma u Crnoj Gori, crnogorska politička emigracija u Beogradu, Balkanski ratovi, Skadar, Prvi svjetski rat, komitski pokret, propast kraljevine Crne Gore i ujedinjenje sa Srbijom, entuzijazam pa razočarenje ujedinitelja, Drugi svjetski rat, antifaši-stički pokret, „sve crnogorske istrage i izdaje” kako sam pisac na jednom mjestu kaže — predstavljaju temeljne političke odrednice unutar kojih je Lalić obli-kovao svoje književne likove, postavljajući ih pred egzistencijalne izbore koji ozbiljno ispituju granice morala, ljudsku sklonost ka posmuću i padu u zlo, ali one zvjezdane trenutke u kojima čovjek prometejski dokazuje da može biti bolji čak i od najboljeg sebe.
(Iz Pozdravne riječi Dragana Radulovića, predśednika Matice crnogorske)
