Djelovi ove knjige pisani su kad je trebalo, i tada objavljeno đe se moglo, sad je minimalno korigovano i dopunjeno na rijetkim mjestima đe je bilo neophodno. Nema ništa neotke. Tekstovi su dobri tek ako liče na estavelu.
Nijesam žalio truda da knjigu napišem, ne žalite ni vi da je pročitate, ako nijeste auguri. Ovako ili onako, prilozi nijesu nastali iz nehata.
Nije mi svejedno, ni sa koje strane: čuo sam da je jednom gepard pojeo aktivistu za zaštitu životinja. Ne plašite se ni vi: kad pišem, pred očima mi je deviza – Primum non nocere. Rođen sam u Crnoj Gori i zazirem od brojnog soja napatriotisanih Negantesa koji i čekić pokvare (može li to vrijeme ispraviti?) Negantesi su nećkala (prevod dr Gorana Vidovića). Ali ovo je glavno: sudbina nam ne može biti drugačija od one o kojoj piše Tomas Man: Kad neko vrijeme promine, uvenemo, kao lišće koje traje jedno ljeto, i nađubrimo zemlju po kojoj će novi smrtnici koračati, zelenjeti se i venuti.
Kad je tome tako, ostavimo neki, zapis, da oni koji ostanu još malo vide kako smo govorili. Više od toga ne možemo.
(Iz autorovog Predgovora)
