– Podgorica : Matica crnogorska, 2016 (Podgorica : Grafo Bale). – 196
str.; 145 x 205 mm. – (Biblioteka : Posebna izdanja). – Tiraž 1000.
…
Zadojeni takvom tradicijom, naši iseljenici odlukom da po- stanu ratni dobrovoljci – sve drugo stavili su po strani, pa i ono što je činilo suštinu njihovih teških napora, da stignu do dostojnog života, a iznad svega ‒ da ostave svoj novostečeni dom, mnogi od njih svoju porodicu i potomstvo, a smisao nastavka življenja da svedu na jedan jedinstven akt sa sveljudskim značenjem, za koji je teško naći pravu riječ, ali koji se duboko osjeti cijelim bićem. To je ono osjećanje koje nastaje kad se mit i legenda pretoče u neposrednu realnost. U realnost svirepu i divnu u isto vrijeme. Iskonski bunt protiv nepravde i poniženja, koji vječno traje.
Sa ovakvim preokupacijama u mislima i srcu, kad ispunjenje zavjeta postaje jedini cilj, polagali su iseljenici-dobrovoljci zakletvu prije kretanja na put da brane Domovinu. Da je brane predanošću čvrstom kao kamen na kojemu su ponikli.
Taj zavjet su nosili u sebi crnogorski iseljenici u Americi, za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Dobrovoljci su se prvo okupili u sabirnom logoru u Tri Rijeke (Three Rivers) u Kanadi. Zatim su se, uz dostojni ispraćaj i sa crnogorskim barjakom, ukrcali na brod Italija u Halifaksu i otišli na dugo putovanje do Napulja. Poslije nekoliko dana nastavili su željeznicom do Brindizija, a onda istoimenim brodom do konačnog odredišta, u albansku luku Medova.
U rano jutro na Badnji dan 1916, kad su se sa morske pučine nazirali obrisi planina rodnog kraja i kad im je zbog blizine zavičaja srce uzdrhtavalo od uzbuđenja, zla kob ih je preduhitrila i spriječila da ispune zavjet. Brod Brindizi, raznijet podvodnom minom, potonuo je za desetak minuta – zajedno sa stotinama ratnih dobrovoljaca.
Gotovo u isto vrijeme Crna Gora doživljava svoju Golgotu. Nestaje u ratnoj agoniji, što je najžalosniji dan u crnogorskoj istoriji. Prvi put u hiljadugodišnjoj patničkoj a časnoj istoriji Crna Gora gubi svoje ime i faktičku državnost.
Spletke, intrige i dugo pripremana izdaja izbile su na površinu svom rušilačkom snagom. Dok su naši dobrovoljci hrlili na front, da se priključe hrabroj crnogorskoj vojsci na Mojkovcu, koja je sama, uz ogromne žrtve izvojevala pobjedu nad daleko brojnijim neprijateljem, a time i spasila od potpune propasti i uništenja srpsku vojsku, koja se ubrzano povlačila na sigurno mjesto, u okrilje moćnih saveznika.
Crnu Goru su „braća i saveznici“ izbrisali sa mape svijeta, ali iskru slobode nijesu mogli ugasiti. Istaknuti iseljenički tribun Nikola Petanović, najuspješniji misionar crnogorske nacionalne ideje poslije 1918. godine, poručio je: „Crna Gora ne može biti pokorena. Ona će nastaviti da se bori dok se ne odbrani, makar to trajalo čitav vijek!“ Ona je punim sjajem ponovo zasijala 13. jula 1941. godine, na divljenje porobljene Evrope, što će se ponoviti i 2006. godine obnavljanjem pune crnogorske državne suverenosti. Taj vječni slobodarski duh jednog malobrojnog naroda, iznjedren iz patnji i stradanja, pretočen je poetski u jednu od najljepših himni koja danas odjekuje svijetom: Da je vječna Crna Gora!
Danas, sa distance od jednog vijeka, vidimo da su stradalni- ci pod Medovom bili neki drugačiji ljudi, u sasvim drugom, njihovom vremenu i idealima koji to više nijesu. O buduće vrijeme da li si mi tude? rezignirano se upitao pjesnik (Ratko Vujošević), opraštajući se sa Crnom Gorom kao lučom istorije, u pjesmi Orevuar Montenegro.
Sto godina je prošlo od stravične tragedije pod Medovom, jedne od najvećih u ratnoj istoriji crnogorskog naroda. Za malu Crnu Goru bio je to ogromni gubitak. Da se to desilo Americi onda bi taj broj stradalih, proporcionalno stanovništvu, iznosio nekoliko stotina hiljada!
Crnogorski iseljenici iz Amerike i Kanade u saradnji sa institucijama u domovini, publikaju ovu monografiju kao dug zahvalnosti i sjećanje na nesebične žrtve naših iseljenika velikih rodoljuba. Ovo je, istovremeno, i apel budućim generacijama da čuvaju uspomenu na ove hrabre ratne dobrovoljce, koji su dali najviše što se može dati za svoju zemlju i svoj narod.
Blažo Sredanović
