Kao primjer za mnoge autore teško premostivog iskušenja kad je u pitanju priča o Crnoj Gori, koja zasigurno neće zaobići ovu studiju, može se navesti viđenje tog fenomena kroz duhovne naočare anglikanskog sveštenika Viljema Dentona. Denton,naime, kaže: „Pričati o našim obavezama, obavezama čitavog hrišćanstva prema ovoj maloj državi znači obznaniti teškoće koje stoje na putu onome ko bi pokušao da izloži samo osnove istorije crnogorskog naroda. Njihov život odlikuje iskonska, i da nije rata na koji su primorani skoro arkadijska, jednostavnost. Njihova istorija jedna je junačka priča čiji su herojski podvizi, izvedeni u njihovoj planinskoj postojbini, prikladniji stihovima pjesnika, nego skromnorn peru istoričara. Doista, teško da je moguće pričati o životu ovoga herojskog naroda a da ne izgleda da ste zakoračili u domen romanse, i tako ‘začeli u svijesti čitalaca crv sumnie u pretjerivanje i u nevjerovatno’. Drugačije je nemoguće”.
Sve ovo važi i za bilo koji aspekt crnogorske kulture, nezavisno od toga da u društvenim naukama, čiji je to predmet izučavanja, postoji visok stepen saglasnosti da se kultura koncepcijski može razlikovati od društva, ali da između ta dva pojma postoji veoma bliska veza. Faktički, to znači da ako bi za društvo kazali da je to sistem međuodnosa kojim se pojedinci povezuju u jednu cjelinu”, onda bi se za kulturu moglo reći da je to „složena cjelina koja uključuje znanja, vjerovanja, umjetnost, moral, pravo, običaje i svaku drugu sposobnost ili naviku koju čovjek stiče kao član društvene zajednice”.
U nauci, takođe, postoji saglasnost i povodom toga da kultura i društvo u raznim područjima svijeta, i u različitim vremenima mogu biti, i po pravilu jesu, različiti, ali da se u svakom konkretnom slučaju stepen razvijenosti društva mjeri stepenom razvijenosti kulture, i obrnuto.
(Iz autorovog predgovora)
