Mirko Banjević: Pobune uma

Priredio Branko Banjević

… Pjesnik Mirko Banjević se gotovo iznenadno oglasio zbirkom pjesama Pobune uma kao potpuno formiran stvaralac. Konstatovano je da je to knjiga poetske novine koja ne pripada školama, nego prvobitnosti, zoni imenovanja. Knjigu čine spojevi postojanja i nepostojanja, mogućeg i nemogućeg, ne po zakonu neke poetske škole nego po prirodi iskona, koja imenuje zauvijek predmete i pojave. U ovoj knjizi i zbirkama Do iskapi i Roždanici nalaze se najveći kvaliteti Banjevićeve poezije, koju čine neponovljivi prepleti sna i jave, prošlosti i sadašnjosti u živim vizijama koje varniče dodirima poetskih slika. Ako bismo tražili formalni opis ove poezije, on bi bio pjesme i poeme. Prirodna forma njegovog poetskog iskaza su, uz lirske pjesme i male poeme, dužine od stotinak do petsto stihova. One su najčešće iz jednog duška, kao potez gudala violončela, upredene od bezbroj niti različitih asocijacija koje čine jedinstvo strune i zvuka. Ova vrsta lirike počela je poemom „Brijest“ i završila se dijaloškim testamentom „Gosti“, čiju je antologijsku vrijednost prvi uočio Milorad Stojović. I u vrijeme kad je pokušavao da zaboravi sebe i sav se preda političkoj angažovanosti, ostajao je istinski pjesnik. To najbolje pokazuje pjesma „Tužba svetom Vasiliju Ostroškom“ i dio poeme pod imenom „Nećemo u rudnik“. To je prva „industrijska“ pjesma u crnogorskoj poeziji. Po istinitosti i snazi podsjeća na Ujevićev „Čin sputanih ruku“. Govoreći o prvoj Banjevićevoj zbirci, Konstantinović je primijetio da se sluti da je izvršen neki zločin nad egzistencijom, pokušavajući da nađe trag koji bi vodio do korijena od kojih potiče nesvodivost ove poezije na objašnjenje. U bolnoj melodiji poema i mnogih pjesama osjećaju se i neki prirodni melemi koji liječe od povreda koje svi imamo u duši. Oproštajna poema Gosti, Ponor, Zloslut i lirika Pobuna uma neprolazna su vrijednost crnogorske poezije i crnogorskog jezika.

Branko Banjević

MIRKO BANJEVIĆ

Rođen 1905. u selu Paprati, u Pješivcima. Gimnaziju je učio u Nikšiću i Trebinju. Filozofski fakultet, katedra za književnost i jezik, završio je u Beogradu. Bio je profesor gimnazije u Gospiću i Paraćinu i saradnik beogradske Pravde. Jedan je od osnivača lista Pobjeda i suosnivač i urednik časopisa Stvaranje. Radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Rad i u Tanjug-u.

Kao đak, student i profesor proganjan, hapšen i otpuštan s posla. Učesnik antifašističke oslobodilačke borbe. Nosilac partizanske spomenice 1941‒1945. Preminuo, tragično, u Beogradu, 1968. godine. Sahranjen je na Bogetićima.