Prevela s njemačkog Stojanka Makočević
– 433 str.; 120 x 200 mm. – (Biblioteka : Crnogorski jezik). – Tiraž 500.
Crnogorsko književno-jezičko nasljeđe, iako bez profesionalnih domaćih proučavalaca za cijeloga 19. i prvih decenija 20. vijeka, pratila je srećna okolnost da su za nj bila zainteresovana renomirana naučna imena širom slovenskoga svijeta. Svojom vrijednošću, značajem i ljepotom to je nasljeđe privuklo velikane poput Vuka Stefanovića Karadžića, koji se bavio proučavanjem i prikupljanjem crnogorskoga usmenog blaga i ostavio prve napomene o pojedinim specifičnostima crnogorskoga jezika u predgovoru Srpskim narodnim poslovicama (Cetinje, 1836), slavnoga slavista Vatroslava Jagića, koji je 1883. godine u Berlinu priredio ćirilično izdanje Marijinskoga jevanđelja, Alekseja Aleksandroviča Šahmatova, koji se zanimao i za porijeklo i stanje crnogorskih akcenata (1898) i dr. No po zaslugama za crnogorsku dijalektologiju, a posebno za njegošologiju, u cijelome tom nizu slavista proučavalaca crnogorskoga književno-jezičkog blaga prednjači Milan Rešetar.
Milan Rešetar rođen je u Dubrovniku, 1. februara 1860. godine. Potekavši iz obrazovane porodice (još mu je otac Pavo bio bečki student), u kojoj se govorilo i njemačkim i talijanskim jezikom, Milan Rešetar imao je dobre osnove za obrazovanje i usavršavanje. U kasnijim danima objavljivaće svoje radove i na njemačkome i talijanskome jeziku. „Od 1865. do 1869. pohađao je I. R. Capopscuola Maggiore (C. K. osnovnu školu), gdje je nastavni jezik bio talijanski, a već od 1870. i u osnovnoj školi i u gimnaziji predavalo se na narodnom jeziku.“ Osim dobre osnove u porodici, imao je sreće i s učiteljima. Još u ranoj mladosti „imao je dobre učitelje, a među njima svakako valja izdvojiti Pera Budmanija, jednoga od najvažnijih hrvatskih filologa druge polovice 19. stoljeća i početka 20., gramatičara, proučavatelja dubrovačkoga govora, tekstologa, prevoditelja i urednika Akademijina Rječnika“. Upravo je Budmani presudno uticao na njega da, poslije uspješno položene mature 1877. godine, krene u Beč na studije slovenske i klasične filologije, de je predavao tada već stari F. Miklošič. Finansijski će razlozi usloviti da u Beču ostane svega jednu školsku godinu, nakon čega je prešao u Grac (đe je njegov stariji brat Jozo studirao pravo). U Gracu su mu profesori bili Gregor Krek, Gustav Meyer i Hugo Schuchardt. Nakon završenih studija Rešetar započinje svoje učiteljevanje u Kopru (1882) i profesuru u Zadru (1884) i Splitu (1884‒1891). Već na početku istakao se kao vrstan jezikoslovac, a jedna od novina u splitskoj gimnaziji bila su njegova predavanja o hrvatskim akcentima. Godina 1891. Biće prijelomna za dalji rad Rešetarov. Naime, na Jagićevu preporuku on postaje urednik hrvatskoga izdanja Lista državnih zakona (Reichsgesetzblatt) i seli u Beč, đe započinje prijateljstvo s Jagićem, čiji će Rešetar postati zet oženivši Jagićevu šćer Stanku ljeta 1892. U Beču započinje univerzitetska karijera Milana Rešetara: godine 1895. postaje docent za slovensku filologiju, 1904. izabran je za vanrednoga profesora, a Jagićevim odlaskom u penziju 1908. godine Rešetar preuzima njegovu katedru i postaje redovni profesor, sve do 1919. godine, kad, nakon sloma Austrije, gubi službu i s porodicom seli u Zagreb, đe ostaje do 1928, kad, star i gotovo slijep, seli u Firencu. Kao i njegov tast Vatroslav Jagić, a i brojni drugi slavni slavisti, Milan Rešetar ni pred kraj svojega života nije filološkim radom mogao sebi obezbijediti ugodan život. Naprotiv, njegove su posljednje godine bile prilično teške. O tome naročito svjedoči podatak da je svoju izuzetno bogatu biblioteku i kolekciju dubrovačkoga novca (naslijeđenu od oca i dopunjavanu cijeloga života) morao prodati Pragu, u kome se one i danas čuvaju. Umro je u Firenci, 14. januara 1942. godine. Želja da bude sahranjen u porodičnoj grobnici u Dubrovniku ispunjena mu je tek prenošenjem pepela 1965. godine. …
Adnan Čirgić (Iz Predgovora)
