Uredio Vesko S. Pejović
Cetinje : Matica crnogorska, 2010 (Podgorica : Lutrex). – 287 str.; 240 x
300 mm. – (Biblioteka : Fotomonografije). – Tiraž 500.
… Cetinje je na ovim fotografijama sačuvalo svoj mir, svoju gradsku fizionomiju, dok građani nijesu mogli sakriti sirotinju. Nije bilo velikih zanosa, pa se omladina najviše ispoljavlja kroz sport, doček štafete i uglednih gostiju, svadbe, sahrane i druge pučke rituale i zabave. Bjelina snijega je uljepšavala svakodnevicu i pretvarala gradski ambijent u park fantastike. Cetinje je danas opet pred izborom da životari kao provincijski gradić sa starom slavom, muzejski hladan i uvrijeđen, ili da nađe u sebi modernu energiju i sposobnost da izađe na put revitalizacije.
Grad u kojemu je pohranjena crnogorska istorija mora postaviti visoko svoje moralne i društvene uzore i proizvoditi želju za identifikacijom.
Sve knjige u bibliotekama, svi predmeti po muzejskim vitrinama, dokumenta koja se čuvaju u arhivima, svi tragovi prošlosti, sav arhitektonski i urbani ambijent, koji su postali dio svijesti ‒ neprekidno zrače cetinjskim duhom.
Cetinje nije ostalo bez prepoznatljive ironične intimizacije sa istorijom, prkosa prema ljudskoj prolaznosti i bez ośećaja za svoje mjesto u Crnoj Gori i Evropi. Možda se u tom duhu mjesta krije pogonska energija za budućnost.
Krsto Đuričić je sugrađanin, čovjek sa foto-aparatom, koji je shvatao grad kao porodicu i slikao ga kao da slika svoju decu na izletu, u školi, na rođendanu, u žalosti i radosti. Krsto je bilježio promjene godišnjih doba, snjegove i kiše, gradnje i rušenja, zabave i igre, posete važnih ljudi, a najviše cetinjsku svakodnevicu…
Mnogo toga što je zabilježio Krsto Đuričić na Cetinju danas više ne postoji, zaboravili smo i navikli se na novo. Pružio nam je priliku da se priśetimo, lamentiramo, vratimo śetu ili radost.
On se jednostavno srodio sa serijskim aparatom za amatere i počeo da fotografiše. Iz dana u dan, nedeljama, mjesecima, godinama, decenijama… foto-aparat bio je njegov stalni pratilac i sredstvo komuniciranja sa prirodom, gradom i ljudima. Spontanost, istinitost, izvornost i ponekad surovost stajali su ispred njegova objektiva.
On nije tragao za bizarnostima niti umjetničkim efektima. Srijetao se kao prolaznik s ljudima na ulici i bilježio trenutke iz gradskog miljea. U poznatim i nepoznatim portretima može se naslutiti karakter i pročitati psihologija lika. Mislim da je pružio mogućnost da se traga i za psihologijom pejzaža, za dušom Cetinja.
Đuričić nije klasični fotoreporter, hroničar koji juri događaje i radi za industriju vijesti. Mnogo toga što se može smatrati važnim za trideset godina Cetinja, nije zabilježeno na ovim fotografijama. Đuričić je bio naš sugrađanin koji je imao pasiju da fotografiše. Slikao je sve i stalno, često nasumice i bez reda. Njegova upornost, istrajnost, njegova vjera da radi nešto korisno, da je svaki uhvaćen trenutak dokument o vremenu, gradu i ljudima u njemu dalo je vrijedan rezultat.
U njegovoj zaostavštini ima oko 12 hiljada fotografija. Matica crnogorska pomogla je porodici da taj fundus sačuva i zaštiti. U ovoj knjizi je izbor Veska Pejovića od oko šest stotina fotografija iz te zbirke koji se doima kao velika pozornica bliske istorije, jedinstvena i neponovljiva foto-panorama, koja ima draž dokumentarne priče o Cetinju.
Ko god se od cetinjske kiše štitio gumenim čizmama i ceradom, ko god je sušio čarape na tublama i dobijao bugance, ko god se provlačio kroz tunele od snijega u Njegoševoj i nije se na proljeće čudio otkud posmrtni plakati na vrhu direka, ko je navijao za Lovćen, ko god je šetao Njegoševim parkom, ko god je ljubavio ispod Orlova krša, ko pamti plac između Biljarde i Arhiva bez tunela, ko je pio kafu u Grand hotelu… ko god i de god da je, ako do njega dođe ova knjiga fotografija, prihvatiće je kao porodični album.
A vjerujem i da će onima koji nemaju takvo iskustvo, već jednostavno vole Cetinje, ona takođe biti draga.
U eri vizuelnih komunikacija, kad i najmlađi lako čitaju likovne simbole, nadam se da će ove fotografije izazvati plodnu narativnu i emotivnu vezu koja će im podariti novi život.
Marko Špadijer
