Prvi takav zapis nije nastao na južnoslovenskim prostorima, već u južnoj Italiji. Boraveći u gradiću Đoja del Kole u pratnji napuljske kraljice Izabele del Balco, slabo poznati poznorenesansni pjesnik Rođeri de Pačiencoa zabilježio je 1. juna 1497. godine stihove bugarštice Orao se vijaše nad Smederevom gradom, koju su u sklopu proslave dočeka napuljske kraljice izveli Sloveni nastanjeni u okolini toga gradića. Izvođenju pjesme prethodio je cijeli ritual o kojem Pačiencoa piše s neskrivenom kulturnom distancom opisujući plesove u parovima, pjevanje „romanci”, „gromko vikanje” i kolo u kojem su se našli muškarci i žene, ali i dječaci, koji su „kružili okolo” i „skačući kao koze” pjevali riječi svoje pjesme. Stihove pjesme, kao i imena „Slovena” koji su je pjevali, De Pačienca je pribilježio onako kako je umio, u skladu s talijanskom ortografijom, no, premda se na njegovo objavljivanje čekalo sve do 1977. godine, taj je zapis dragocjen trag ranoga razvoja naše usmene književnosti.
(Iz uvodnog teksta)
