“Među proznim iskazima posebno mjesto u crnogorskoj narodnoj književnosti zauzimaju priče. Izvor motiva jednog dijela narodnih priča predstavlja svakodnevni život, pa se može konstatovati da one, više nego drugi oblici narodnog proznog stvaranja, daju sliku socio-kulturnog stanja. One mogu da posluže, svojim tematsko-strukturalnim osobinama, za etičko-psihološke analize. Osim toga, izučavanjem priča dobija se slika o dubini poimanja svijeta narodnih stvaralaca, o tragovima kulturnih epoha kroz koje je prošao crnogorski narod, o oštrini i smjelosti duha tvoraca narodnih priča i njihovoj saznajnoj moći, kao i o nivou govorne
kulture. Razumije se, veoma je važno i saznanje o doticajima s drugijem kulturama, što se nedvosmisleno ogleda u preuzetijem motivima, koji su u crnogorskoj kulturno-istorijskoj sferi dobijali i određene osobite elemente.
Može se opravdano pretpostaviti da su narodne priče nastajale u davnoj prošlosti, da su pratile život velikog broja generacija. Međutim, sudbina priča teža je nego pjesničkih oblika jer je njihova forma priječila da budu sigurnije pamćene i postanu trajni duhovni sadržaj. Legende, bajke i basne, zahvaljujući fakturi i motivskim specifičnostima, lakše su se održavale u śećanju….”
(Iz Predgovora Danila Radojevića)
