… Basne imaju dijalošku formu, te se doživljavaju kao male scenske igre. Njino djelovanje, kao literarne forme, dolazi i od lapidarnosti izraza i direktnog uvođenja u situaciju; one imaju cilj da, kroz akciju, prikažu karaktere, pa se ne bave složenim zbivanjima.68 Dok čitamo basne, dobija se utisak da anonimni stvaralac ima u vidu činjenicu da govori o drugome, nerazvijenom svijetu koji nije moguće uvoditi u komplikovanije odnose. Ipak, sudionici radnje ostaju u izvjesnoj izolaciji jer čitalac nije u stanju da se jače emotivno angažuje u sukobima životinja, njihovim stradanjima i međusobnom klanju i proždiranju. U tome pogledu jedino su indijske basne uspjele da ponište granicu između ljudskog i životinjskog svijeta, što je rezultat panteističkog ośećanja koje u sebi nose.
Jezik basana nema onu razuđenost, metaforičnost i bogatstvo koje nalazimo u crnogorskim bajkama, legendama i pričama. Pošto su basne same po sebi simboli, onda su se njihovi stvaraoci ograničavali na to da sugeriraju određenu situaciju i misao, da bi se, najkraćijem putem, probudio interes prema nekom vidu moralnog djelovanja….
(Iz Predgovora Danila Radojevića)
