Legenda, kao književna vrsta, spada medu najstarije oblike usmenog književnog stvaralaštva. Kao i bajka, s kojom je toliko srodna da ih je ponekad teško razgraničiti, legenda je u veoma bliskoj vezi s mitom. Kad je čovjek, još u divljaštvu, artikulisanim govorom počeo da izražava prvobitne religiozne predstave, od animizma, totemizma i magije, ka razvijenim oblicima politeističkih vjerovanja, on je u primarnom obliku umjetnički odražavao – u fantasričnim sadržajima i slikama – realni svijet koji ga je okruživao. Tražeći objašnjenja za prirodne pojave koje nije mogao shvatiti, sučeljen s prirodnim silama koje su daleko prevazilazile njegovu moć sarnozaštite i samoodbrane, ne mireći se s prolaznošću, čovjek u borbi za opstanak postupno razvija socijalne odnose prvobitnih ljudskih zajednica i svoj sistem mišljenja, zalazeći sve dublje u sfere apstrakcije. Fantastične predstave o božanstvima i drugim natprirodnim bićima vremenom kvalitativno prerastaju u više oblike umjetničke transpozicije stvarnosti, fantazija se bogati i transformiše kroz slobodnije forme izražavanja. Već u totemizmu čovjek svojim božanstvima pridaje i svoje osobine, s hiperbolisanim svojstvim, a kad je stvorio predstavu o antropomorfnim bogovima – izgradio je koncipiranu mitologiju. Antička helenska mitologija nije ništa drugo do skup legendi o bogovima s Ijudskim osobinama i načinom života. To je, u stvari, i Biblija, u čijim je legendama odražen prijelaz od politeizma ka monoteizmu. Svaki mitološki sistem i krug legendi povezan s njime, izraz je društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja ljudske zajednice u kojoj je nastao.
(Iz predgovora priređivača Radoja Radojevića)
