Skiti i slovensko pitanje sa drugom polovinom XX vijeka, nakon više od dva vijeka tajaca, ponovo počinju da zaokupljaju pažnju nauke. Lingvistika i njena sporenja ostavljaju se po strani jer su svi svjesni da je završen istorijski proces utemeljenja takozvanih nacionalnih jezika čije su teoretske premise, na stranu pitanje koliko su bile, ili još važnije, koliko će u bližoj budućnosti biti probitačne, utemeljene na suverenoj istoričarskoj pozitivističkoj trijadi rasa – sredina – momenat koja je uspostavila neodrživu ili, barem, ne baš održivu jednačinu jezik = nacija, gdje se pojam narod izgubio, a sa njim i istorijsko stablo promjena i razvoja jezika kao etničkog određenja daleko šireg skupa populacija od pozitivističke politički pojednostavljene, a najčešće brutalno sprovođene trijade država = narod= jezik. Autor ove studije nije lingvista, niti će da se bavi lingvističkim istraživanjima, već će, kako je to gotovo opšte prihvaćeno u krugovima stručnjaka koji se, svako unutar sopstvenog predodređenja, bave antikom i srednjim vijekom, koristiti zaključke paleolingvistike koji se zasnivaju na izvorima koje koriste savremene istoriografija, arheologija, antropologija, etnografija i paleogeografija, svjesne svih ograničenja i doprinosa koje je donio pozitivistički metod u epohi stvaranja modernih evropskih država, čija je iskustva potom slijedio čitav svijet.
(Iz Uvoda)
