Volio bih da se naš dijalog odvija u duhu zajedničke nam vizije budućnosti koju je veliki evropski pisac Orhan Pamuk efektno izrazio sljedećim riječima: „Kao što ne mogu da zamislim Tursku koja ne sanja o Evropi, tako znam da neću moći da vjerujem u Evropu koja ne sanja o Turskoj.“ Dragi prijatelji, isto vrijedi i za Crnu Goru.
U toj epohalnoj viziji nema ni za Tursku ni za Crnu Goru ničega utopističkog, nikakve samoobmane, jer Evropa „nije neka sunčana, svijetla, raskošna i uzvišena ideja”, ona „za mene znači napetost, silu koja se bori između ljubavi i mržnje, čežnje i poniznosti“, kako kaže Pamuk.
U tom duhu, okrenemo li se našim istorijskim temama, zar se ne nameće analogija s višekovjekovnim bivstvovanjem Crne Gore u susretu sa Pax Ottomanae, na njenom vrhuncu u 16. i 17. vijeku? Nije li moćno Osmansko carstvo bilo i velika ideja, koja je značila napetost, sila koja se bori između privrženosti i mržnje, veličine i odbojnosti?
Bez poznavanja odnosa Crne Gore i Osmanskog carstva u periodu od 400 godina nije moguće razumjeti način oblikovanja državnog i nacionalnog samorazumijevanja crnogorskog naroda, te izgradnju njegovog političkog i kulturnog identiteta. U stalnom prkosnom i uspješnom odmjeravanju snaga s nadmoćnim imperijalnim Centrom, Crna Gora afirmiše svoju istorijsku individualnost na periferiji carstva, posebno u vrijeme njegovog opadanja.
(Iz uvodnog obraćanja predsjednika Matice crnogorske Dragana Radulovića)
