Uredio Marko Špadijer
Špadijer. – Podgorica : Matica crnogorska, 2016 (Podgorica : DPC
– Grafotisak). – 196 str.; 195 x 230 mm. – (Biblioteka : Posebna izdanja). – Tiraž 800.
PRINC NIKOLA PETROVIĆ-NJEGOŠ
Dragi Ranko,
Nakon tolikih godina truda i borbe da ljudima preneseš jednostavna pravila harmonije, tako teška za primjenu, otišao si u raj bez granica arhitekata i umetnika u kome potpuno slobodno možeš da crtaš i gradiš sve ono što ti svijet koji si napustio nije dozvolio da ostvariš.
Kad ti se i sam budem pridružio u tim vječnim lovištima i ako mi bogovi tu sreću budu dopustili, ubijeđen sam da ću biti veoma srećan da otkrijem da si ponovo počeo da stvaraš. Možda ćeš prestati da crtaš onu čvrstu užad koja te je sputavala, ono antičko oružje za kojim i tako nemaš više potrebe, niti si se kada njime služio. Tvoje oružje je riječ, nekad blaga i duboka, nekad oštra kao taj crnogorski krš koji toliko voliš i koji je tebi uvijek iskazivao poštovanje i prijateljstvo, mada te, nažalost, nije slušao.
Moguće je da više ne crtaš ni mišiće u zavojima mladih heroja koji su te tako oduševljavali. Takve junake ranijih epoha, polugrčke, polurimske, ili čak japanske, projektovao si u prostoru i vremenu, kao da si unaprijed uvidio kako naša budućnost zavisi od heroja novog doba sposobnih da se suprotstave izazovima pred kojima stoji ljudski rod. Ti, Ahrhitekta, znao si da se u Grad ugrađuje kamen, ali, razumije se, prije svega čovjek. Sve te ljudske figure koje si dočaravao na crtežima, zauzete građenjem odišu istom neiscrpnom energijom koja je bila i tebi svojstvena i kojom si uvijek nastojao da zračiš.
Oni ljudi koji su tebi bili uzor, oni koji su gradili i nastanjivali kuće i gradove o kakvima si ti sanjao: prinčevi-vladaoci, mecene i stvaraoci, bili su istovremeno slikari, vajari i neimari. Takvih ljudi više nema oko tebe, niti na onom kraju svijeta na kome si ih tražio. Odlučio si zato da ih lično stvoriš. Rasadnik mladih arhitekata koje si ti obrazovao tokom svih tih godina, iscrpljen je. Danas, nama predstoji da iznova gradimo novi oblik humanizma bez kojeg mi se čini da je sudbina čovječanstva nemoguća. A ti si imao taj plemeniti predosjećaj.
Vidiš, danas dok pišem ovo pismo shvatam da si zapravo onaj „renesansni čovjek“ jučerašnjice i kroz nju i čovjek svih budućih renesansi. Na tvojim crtežima pronalazim vizionarsku slutnju budućnosti na arhetipskim slikama prošlosti i u nostalgiji za harmonijom koja je u samoj srži renesansnog izraza. Tvoja vizija uređenog Grada u kojoj su prostor i materija sjedinjeni, gde suživot postaje civilizacijski princip, a koja je bila stub naših čestih diskusija, nalazi se na mnogim video snimcima predavanja i intervjua koji su, srećom, sačuvani.
Mnogo si putovao kroz vrijeme i, razumije se, prostorom. Svuda si bio kao kod kuće. Od nalazišta iz kamenog doba do italijanskog petnaestog vijeka, od Tokija do Njujorka, od Pariza do Helsinkija i Rima.
Kad smo se prvi put sreli bilo je to u Parizu u galeriji iz ulice Lijepih umjetnosti, na otvaranju tvoje izložbe. Ja sam bio oduševljen i odmah smo se sprijateljili, a na to je najviše uticala tvoja pozitivna energija. Posljednji susret je bio u Podgorici, u tvom ministarskom kabinetu za razvoj urbanizma i zaštitu sredine. U međuvremenu, proteklo je petnaestak godina. Redovno smo se viđali. Kod tebe, u Beogradu, u Parizu ili u Njujorku na Univerzitetu Parson gde si me vodio da razgovaramo o Cetinjskom bijenalu. Zajedno smo učestvovali u radu žirija za konkurs iz arhitekture. Naše druženje bilo je dragocjeno i kad si mi pomogao da prodrem u tajne balkanskog mikrokosmosa.
Onoga dana, međutim, iako si bio u punom zamahu, osjetio sam da si umoran i da si se prihvatio izazova za koji si znao da je unaprijed izgubljen, a nisi mogao odustati. Ja sam otišao diveći ti se i ispunjen ponosom što si moj prijatelj, ali i sam tužan od saznanja da je prerano propalo ono što je moglo porasti.
Tu istu tugu primjećujem sada i u izrazima tvojih likova. Ali, ne prepustimo joj se! Treba djelati i zato je posljednja slika koju ću sačuvati o tebi i tvom boravku na ovom našem zemaljskom svijetu, ona na kojoj se biciklom voziš ulicama Podgorice, a sam si ministar… Kakva lekcija skromnosti!
Hvala, profesore Radoviću, i za sve druge lekcije koje si nam dao sa uvjerenjem i entuzijazmom.
Hvala, Ranko, za drugarstvo koje si mi poklonio i sve divne trenutke koje smo proveli zajedno.
Tvoj prijatelj Nikola
