Priredio Branko Banjević
antologije). – Tiraž 3000.
… Crnogorsko selo, život seljaka i njegova antejska vezanost za svoje tlo, došli su do svoga jezika u poeziji Janka Đonovića. Njegovi povodi nijesu estetski, nego jezički, ili socijalno-jezički, ako se to može uslovno precizirati. On nema drugu namjeru, reklo bi se, nego da što tačnije kaže zelen ispaše, žubor hrasta, rik vola, mekoću brazda i miris uzorane zemlje. Ali nije Đonovićeva poezija samo to. U takvom predstavljanju sebe vidi se lukavstvo seljaka, koji hoće da sakrije svoju težnju da mu poezija bude što bliža zemlji i životu. A Đonović zaista nije težio da se odvaja od svakodnevice sela i njegovih iseljenika. Rudokopi Amerike spajaju se sa vidicima njegovog zavičaja u dječjoj viziji, podzemni tutanj budaka u njima odjekuje i u crmničkim brdima, i dječak ga čuje. On uz to zapaža i ljepote seoskog pejzaža i ne može da se načudi što je bilo njegovom ocu i mnogim očevima da ostave svoj kraj. Iz takvog stanja i osjećanja nastala je Đonovićeva osobna seljačko-radnička poezija. Vrh te poezije čine pjesme „Crmnici pod jesen“, „Krajina“, „Crnci i Crnogorci“. U Đonovićevoj poeziji postoji svježina slike i svježina jezika kojim se stvara ta slika. Đonović je želio da se u njoj vide i kontinenti, kao elementi njegove Crmnice.
Branko Banjević
JANKO ĐONOVIĆ
Rođen je 1909. godine u Crmnici. Gimnaziju je završio u Podgorici, a u Beogradu Pravni fakultet. Pripadao je naprednom studentskom pokretu i zbog toga bio progonjen i hapšen. Učestvovao je u Trinaestojulskom ustanku 1941. godine; poslije je pao u italijansko zarobljeništvo, đe je ostao do kraja rata. Nakon oslobođenja bio je urednik časopisa Stvaranje, direktor Centralne biblioteke na Cetinju, urednik u beogradskom izdavačkom preduzeću Prosveta, urednik u listu Borba. Penzionisan je na dužnosti pomoćnika upravnika Narodne biblioteke SR Srbije. Umro u Beogradu 1991. godine.
