… Ova studija namjerna je da pokuša da osvijetli dio dalje prošlosti o kome se ćuti a nema ga u mitovima, o kome svjedoče izvori, dokumenti prevashodno latinski i grčki, kao i hroničari tih epoha. Našim su se precima i prostorima bavili tek sporadično, od prilike do prilike, od potrebe do nužde, brinuli su o sopstvenim polisima, državama, carstvima i narodima, slaveći uspjehe ili kudeći hudu sreću svojih vladara i vojnih zapovjednika. U svoj toj, zaista njihovoj i samo njihovoj priči, dotičući se i nas, ovdje zatomljenih na Balkanu, iz prostog razloga – bili smo im potrebni i mi i naš prostor, nekada, zaista ne i rijetko, sudbinski su zavisili od ratne vještine balkanskih ljudi, njihovog vojničkog iskustva, dara da stupe u tuđu službu za dobru platu i prihvate da budu ruka tuđeg gospodara nad sunarodnicima, kojima, opet, to nimalo nije smetalo. A što i bi kada je u vrijeme carskog Rima, a potom u Ranoj Romejskoj imperiji, isto bilo i u Galiji, Germaniji, Iberiji, pa i na drevnom Istoku, kolijevci sveukupne ljudske civilizacije, Egiptu, Haldeji, sjevernoj, punskoj Africi. Ljudi su bili i nestajali, kob je njihova prolaznost i kratkovjekost, ali je opstajala svijest o vječnosti imperija, o ljudskoj i civilizacijskoj potrebi da se u nešto bude uključen, da se živi sa mnogoljudnim organizmom, bilo kao rob bilo kao ratnik, siromah ili bogataš. Da li je Balkan, Ilirikum tada, pripadao tom svijetu i u kojoj mjeri, na koji način, mi se time nijesmo bavili.
A jeste, iako naše mitske povijesti nijesu zadržale ni trag sjećanja na minula drevna vremena, a naučeni jesmo da pamtimo i znamo da su naše predjele, znači i ljude, pohodili grčki i rimski junaci. Znamo njihove istorije, ali ko smo i zašto su baš na naše prostore dolazili, o tome uglavnom pišu njihovi hroničari, periegetičari, geografi i, najčešće, pisci, najviše pjesnici. Pišu i vojnici, ali nerijetko nedovoljno precizno, time i ne baš uputno, što je i razumljivo: njihov je posao bio da pregovaraju, biju bitke, traže saveznike i ljudstvo za popunu trupa za daleke ratove na jugu, prema Persiji i zaleđu sjevera Afrike. Oni su morali da brinu brigu o svojim vladarima, domovini, ideji održanja carstva, zvalo se ono Helensko, Rimsko, ili, Hrišćansko rimsko-romejsko. Izvori jesu najčešće fragmentarni i naoko oskudni, ali ovi šturi navodi u tuđem stvaralaštvu su jedino autentično svjedočenje o našoj istoriji, jedina mjera stvarnosti našeg postojanja ne vjekovima već milenijumima, jedina mogućnost da naše istorijsko vrijeme izbavimo od potpunog zaborava…
Autor (Iz Uvoda)
