Uredio Čedomir Drašković
istorija). – Tiraž 500. (2° izdanje 2016)
Sedma generacija dinasta Crnojevića nestala je s političke scene 1530. godine. Počinjali su uobičajeno ‒ kao izuzetno robusni predstavnici svoje epohe, feudalizma, ali u „mediteranskom ozračju“ stasavali su kao humanističke ličnosti i državotvorci modernoga kova ‒ renesansni plemići. Nalazeći se u nemilosrdnome okruženju, između Osmanlija i Mlečana, bosanskoga bana i srpskih despota (i drugih jednako ratobornih i ambicioznih feudalaca iz suśedstva), odvažni i civilizovani Crnojevići bili su preteče novoga doba! Stvarali su državu: stvarali su i razvijali kolektivnu svijest Crnogoraca! Podizali su i nove gradove, gradili dvorove, podizali crkve i manastire ‒ i prvi na Balkanu a drugi u Slovenstvu (dvije godine poslije Krakova), i trideset osam godina poslije Gutenberga na Cetinju štampali „dušespasne knjige“! Da „crkve ispune knjigama“, da duh narodni konsoliduju i usmjere mu budućnost. Državnu administraciju organizuju po uzoru na srpskoga cara Dušana i u Državnoj kancelariji rade poznati pisari i prepisivači (knjiga) logoteti i jazidžije, pa čak i naši prvi književni poslenici (npr. Nikola Kosijer – Popović). Čini se da su na tim poslovima radili i kasnije značajni štampari Makarije „ot Črnije Gori“ i Pahomije „ot Rijeke“, kojima je s uspješnog manuskripta i ksilografije relativno lako bilo da ovladaju tehnikom štampanja pokretnim slovima.
Crnojevići znalački i vrlo svjesno uspostavljaju crnogorski kulturni sistem vrijednosti i zbog toga je njihova istorijska, kulturna, i pojedinačna veličina ogromna i svevremena. To nije građa za pojednostavljenu priču o crnogorskome identitetu, već stvaralačka sinteza ka složenome društvenom organizmu. …
Urednik (Iz Uvoda)
