života. – Cetinje – Podgorica : Matica crnogorska, 2004 (Kraljevo :
ADM grafika). – 236 str.; 120 x 195 mm. – (Biblioteka : Crnogorska
dijaspora /Argentina). – Tiraž 500.
Da bi objasnila ciljeve zbog kojih sam sačinila ovo djelo, kao i namjeru da ga objavim, u nastavku ih iznosim: „La Montenegrina“ je kolonija za primjer u centralnom dijelu Caka. Osnovali su je 1917. godine sedmorica ljudi crnogorskog porijekla. Kolonija je postigla poljoprivredno-trgovinsku moć i snagu kao rijetko koja u našoj provinciji. Nastala u skoro potpunoj oskudici, ali sa postojanom vjerom u vrijednost rada, čestitosti, međusobne sloge i nesebične solidarnosti, predstavljala je zrak svjetlosti koji je donio napredak; imala je pozitivan uticaj na zemlju, jer su, saznavši o njenom imenu i djelu, došli mnogi imigranti jugoslovenskih i drugih nacionalnosti i priključili joj se na ovom darežljivom tlu.
Kao direktni potomak jednog od sedam vizionarskih pionira, željela sam da ostavim spomen njihovom životu i djelu. Pošto bibliografija provincije ne obiluje knjigama koje ističu djelo imigrantskih zajednica u Čaku, smatram ispravnom svoju namjeru da objavim ovu knjigu o svojim precima, pošto je njihovo djelo bilo veoma istaknuto…
Ja Timotije Jokanović, Crnogorac, star 60 ljeta, nalazeći se na jednom imanju zvanom Monte Aguara, u distriktu Huanguares, petog februara ljeta gospodnjeg 1949, u društvu moje voljene supruge Ane Buratović i naših šest sinova (dece), svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju, sjedeći i držeći pogled uperen u beskrajna polja Pampa, razmišljao sam o svom životnom putu.
Iako nemajući namjeru da ikada išta pišem o mojim sjećanjima, niti o mom životu, neka me neodoljiva unutrašnja sila neprestalno ćerala na to, što je, na kraju svega, ipak bilo razumljivo, posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj dragoj domovini, kao i sjećanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio, cijeloga svoga života u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta.
I upravo tog dana dogodila se čudesna stvar; nakon mnogo godina potpune tišine, primio sam pismo od moga brata Emilija (Miljana) koji je bio tek trogodišnji dječak davne 1907. godine, kada sam ja, uz saglasnost svojih roditelja, odlučio napuštiti rodno ognjište u selu Trsa, na obroncima Durmitora.
Uprkos suzama mojih roditelja, otišao sam najprije zato jer sam svim svojim bićem želio poboljšati uslove u kojima smo živjeli; ali gledajući svoju uplakanu majku nikada nijesam mogao ni zamisliti da je to rastanak zauvjek i da je više nikada neću videti….
(Iz Predgovora)
