Rembo je pitao Ahasvera: šta više voliš, slova ili riječi. Ahasver je odgovorio: slova. Zašto, pitao je. Slova su, rekao je Ahasver, raznobojni leptirići koji lete oko čovjeka, u čovjeku, koji ga muče, koji ga tješe, izazivaju ga, čas mu se približe, čas udalje, prave oko njega kružni mozaik, pa se rasprše na sve strane, bježeći od opasnog ljudskog uma koji pokušava da ih ubaci u redosljed svojih ideja. Slovo je, nažalost, slabašno, podatno, ne umije da izbjegne sudbinu: utopi se u njeno Veličanstvo koje se zove Riječ, postaje njen rob, preturaju ga tamo-amo, ubacuju ga u misaoni kavez, oduzimaju mu integritet, a ako se buni, ubijaju ga. Riječi su opasne.
(Iz Prologa)
